Nobelovac Werner Heisenberg nazvao ga je “hrvatskim Leibnizom”, a po njemu je nazvan jedan krater na Mjesecu i asteroid 14361. Govorimo, dakako, o Dubrovčaninu Ruđeru Boškoviću (1711. – 1787.), jednom od najsvestranijih mislilaca svih vremena. Ovaj skromni isusovac nevjerojatne rezultate postigao je u matematici, fizici, astronomiji, optici, geodeziji, građevinskoj statici, filozofiji, teologiji i arheologiji, a uz to je bio na glasu kao vrstan književnik i diplomat. Bio je renesansni čovjek u punom smislu riječi, član najuglednijih akademskih ustanova, prijatelj okrunjenih glava te papin miljenik.
Teorija sila i strukture tvari
Epohalni značaj, u kontekstu svjetske znanosti, u prvom redu pripada njegovoj prirodnoj filozofiji, koja je utabala put brojnim granama suvremene fizike i astronomije. Boškovićeva izvorna teorija sila i strukture tvari danas je toliko aktualna da ga se može smatrati vizionarom.
Prema njoj, tvar se sastoji od fizičkih točaka, koje su jednostavne, nedjeljive, međusobno odvojene i bez ikakve strukture, a ishodišta su sila koje djeluju na daljinu. Sila koja među tim točkama djeluje vrlo je slična onoj koja između atoma u molekuli. Jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi, odnosno ideja da se sva stvarnost protumači na osnovi jednog zakona, njegov je golemi doprinos svjetskoj znanosti.
Dinamističko-atomistička teorija
Tu ideju će kasnije razraditi velikani poput Einsteina i Heisenberga, a danas znanost smatra da su osnovni sastojci tvari upravo onakvi kakvima ih je zamišljao genijalni Dubrovčanin. Njegove tvarne točke najelementarniji su sastojci tvari, što ih povezuje s kvarkovima i leptonima u suvremenoj fizici.
Prekinuvši s materijalističko-korpuskularnom teorijom tvari, postavio je pravu dinamističko-atomističku teoriju, stvorivši nov pojam stvarnosti. Ovaj kopernikanski obrat Nietzsche je nazvao “najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut”. Dopuštajući više odbojnih područja u svojem potencijalu, postavio je temelj za kasniji razvoj teorije elementarnih čestica, a njegova ideja o “dopuštenim” i “nedopuštenim” stazama gibanja čestica Bohru će biti temelj na kojem će izgraditi svoj model atoma.
Sveznajući duh
Također ga se može smatrati pretečom termodinamike i kinetičke teorije tvari, teorije elastičnosti čvrstih tijela te objašnjenja oblika kristala. Spoznajom da tvar nije samo nositelj sila, već se i sama sastoji od sila, doveo je do ideje polja, koju je dosta kasnije formulirao Faraday. Nadalje, stoljeće i pol prije Einsteina, prihvaćao je načelo relativnosti, tvrdeći da se iz izravnih opažanja ili eksperimenata ne može razlikovati apsolutni i relativni prostor, vrijeme i gibanje, niti dokazati načelo inercije.
U svome kapitalnom djelu, “Teoriji prirodne filozofije” iz 1758. godine, govorio je pak o sveznajućem “duhu” koji bi, na temelju Newtonovih zakona, bio u stanju, iz točnog poznavanja svih sila i početnih položaja u nekom trenutku, znati svu prošlost i budućnost. Pola stoljeća kasnije, na gotovo istovjetan način, Laplace je formulirao načelo klasičnog determinizma. Ne oduživši se onome od koga je “posuđivao”, to inteligentno biće odnosno duh nazvao je “Laplaceovim demonom”.
Piše: Lucija Kapural
