Legendarni Drago Diklić (85), domaći jazz-pjevač broj jedan i zagrebački kralj evergreena koji je već s četiri godine stao pred mikrofon, pikulao se u Trnju na livadi na kojoj je današnja Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, sada je u ruke primio novu nagradu – za poseban doprinos Zagrebačkom festivalu, koji ove godine slavi 70. izdanje.
– Fino zgleda! Svako priznanje koje čovjek dobije za neki svoj, da tako velim, opus, pokazuje da sam nešto napravio u ovaj dugi, dugi niz godina (smijeh). Dugo sam bio direktor festivala, bilo je uvijek veselo i svirala se dobra glazba. Zagrebački festival, iako ih je tada bilo mnogo, bio je prvi i najbolji u bivšoj državi – kazao je Diklić primajući nagradu. Povodom sedamdesetog rođendana Zagrebačkog festivala, Hrvatsko društvo skladatelja i Večernji list predstavili su posebnu monografiju u kojoj je Diklić ispričao anegdote i štosove iz vremena kada je bio u glavnoj ulozi.
Sjećate li se imena Talijanke zbog koje ste napisali pjesmu "Još samo večeras", a koja je dobila nagradu 1963. godine na festivalu?
Maria. Tako su mi se zvale i majka i baka. Bila je 1962. godina, a pijanist Milivoj Körbler i ja svirali smo dva mjeseca ljetnu gažu u švicarskom skijalištu Wengenu. Milivoj je svirao klavir i mali bubanj, a ja sam pjevao, svirao violinu i saksofon. Tu sam upoznao prekrasnu Mariju, kći talijanskog tvorničara električnih kabela. Bila je to kratka ljetna romansa. Bio sam tužan kad je odlazila, rekla mi je: "Ancora stasera." Sjeo sam za klavir i napisao za pola sata tekst i pjesmu "Još samo večeras". Tko zna, da nije otišla, možda sam danas mogao biti i – tvorničar električnih kabela! Nisam još bio u braku, oženit ću se tek četiri godine poslije svojom Ljerkom, a njoj je posvećena pjesma "Opet si plakala". Nije mi bilo jasno zašto je jednog dana bila tužna, nije mi ni do danas rekla. Ali pjesma je ostala... Inače, "Još samo večeras" dobila je nagradu stručnog žirija Večernjeg lista na Zagrebačkom festivalu 1963., a ja nisam ni znao da smo je poslali na festival. Zaboravio sam. Miljenko Prohaska napravio je aranžman, nije ušla u finale, ali dobila je tu nagradu. Eto, pjesme se i danas slušaju. Ti hitovi, poput "Samo jednom se ljubi", "Serenada Zagrebu", "Zamagljen prozor" stari su i 50 godina, a i danas su svježi. Zeleni!
A ovi novi hitovi našeg doba?
Ako ćemo se zezati, novi hitovi su za – hitit! Budu li se slušali za 50 godina, e onda neće biti…
Za pjesmu "Još samo večeras", mnogi se slažu, a o tome je govorio i Miro Ungar, da ju je pjevao Frank Sinatra, bila bi hit veći od "My way".
Lako moguće da bi. Teško je to sad uspoređivati, i "My Way" je fenomenalna pjesma. Da ju je pjevao Sinatra, vjerojatno bi i "Još samo večeras" bila svjetski popularna pjesma, ali nije je pjevao on, već ja, pa je ostala popularna samo u našem kraju (smijeh).
Kako pamtite Ivu Robića? On je prvi pjevao na Zagrebačkom festivalu, ali je bio i apsolutni naš autoritet među pjevačima.
Ivo Robić, bez sumnje, naš je najveći pjevač svih vremena. Svjetski poznat. Na svjetskoj pozornici od pjevača se uspio probiti samo on, a od pjevačica Tereza Kesovija. Evo, ja sam snimao nešto u Njemačkoj, ali nisu to bili neki veliki hitovi. Ivo Robić bio je izvanredan kolega. Druželjubiv. A na njega je pazila njegova supruga Marta. I tako smo jednom s Robićem na terasi hotela Kvarner sjedili, kartali preferans, i dolazi Marta i pita: "Dečki, što radite? Možete kartati s Ivom, ali ako on izgubi na kartama neku lovu, tu lovu nikad nećete vidjeti." (smijeh) Inače, upravo na terasi hotela Kvarner prvi sam put zamijenio Ivu Robića. Došao je Stipica Kalogjera na muzičarsku špicu, koja je bila ispred Hotela Dubrovnik, te rekao "Fiko, ideš na zamjenu Ive Robića." Skoro sam se, da ne kažem što, od straha... Ali sam strah potisnuo, moj je duh dečka iz Trnja to prevladao, pa sam išao naučiti sve Robićeve pjesme kako bih ga mogao i zamijeniti. Pripremam ove subote u Tvornici kulture i koncert "Moj prijatelj Ivo Robić" na kojem ću pjevati njegove hitove, osvježiti te pjesme, on je to zaslužio. Dođite u 20 sati!
Kada ste prvi put nastupili na Zagrebačkom festivalu?
Sudjelovao sam od 1962. godine, pjevao sam tada pjesmu "Dođi, olujo" Milutina Vandekara, kojeg su danas mnogi već zaboravili. Te su godine pjevali Gabi Novak, Vice Vukov, Tereza Kesovija, 4M, Ivica Šerfezi, Lola Novaković... a godinu poslije na festival sam došao s pjesmom "Još samo večeras". To su bili moji počeci. Poslije ću 12 godina biti direktor festivala, počevši od 1971. godine, s nekoliko prekida jer sam svirao po Europi.
Vratimo se kratko u prve dane festivala, počeo je 1953. godine, a tada se birala najbolja pjesma, ne i najbolji izvođač. Sve su pjesme pjevali – Ivo Robić i Rajka Vali.
U prvim godinama to je bilo natjecanje skladatelja. I publika nije glasala za pjevača, već za najbolju pjesmu. Tako se to u godinama koje su slijedile nepravedno okrenulo. Pjevači su počeli svojatati tuđe pjesme, pa se sada veli to je pjesma Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića ili ne znam koga drugog. Nije! To je pjesma skladatelja, samo je mi pjevamo.
Kako je u doba hrvatskog proljeća bilo organizirati festival?
Ta 1971. godina meni je i najdraža. Bio je to festival koji je u bivšoj državi bio kudikamo najveći. Za usporedbu, San Remo trajao je tri ili četiri dana, a naš festival – šest dana! Svi su izlozi u to vrijeme u Zagrebu bili u znaku festivala, kolege sam zamolio da svoje trofeje posude, pa smo ih izlagali na Cvjetnom trgu, u Ilici, mogle su se vidjeti zlatne ploče, nagrade. Hoteli i restorani imali su posebne jelovnike s "festivalskim jelima" poput "odreska à la Gabi Novak", "pašticade à la Tereza Kesovija", a dečki iz Jägerhorna na svoj su restoranski meni stavili – "svinjske nogice à la Drago Dilić".
Na festivalu 1971. godine nastupio je i megapopularni Mungo Jerry s hitom "In The Summer Time". Kako ste, kao direktor, dogovorili nastup dvojca koji se nije skidao s vrha glazbenih ljestvica?
A kako, išao sam po njih u London. Kad sam im predložio da dođu svirati u Zagreb, odmah su pristali. Rekli su: "Croatia, Zagreb, we've never been there, let's go!" Pjevali su te godina na festivalu i britanski rock bendovi Juicy Lucy, Southern Comfort i Pretty Things. Bila je to prva godina da su strani izvođači nastupali na festivalu. A Mungo Jerry, oni su u to vrijeme prodali sedam milijuna ploča, Zagrepčani su itekako dobro poznavali njihov "In The Summer Time".
Kako je izgledao nastup, kako su sugrađani reagirali na zvijezde?
Bila su samo dvojica članova benda Juicy Lucy, a kad su se pojavili na stageu, mnogi su bili u čudu jer očekivali su vjerojatno 50 ljudi i orkestar. A kako to i biva, nije do dolaska na stage bilo baš jednostavno, lako je njih bilo dovesti u Zagreb, ali i teško dovući na pozornicu. Kako to i biva, naši su dečki ovu dvojicu Britanaca odveli u – birtiju. A publika čeka.
Kako se glasalo za pobjednike?
Kao i danas kad su parlamentarni izbori ili oni za predsjednika. Imao si ulaznicu, ona je bila glasački listić i ubacio si je u kutiju s imenom pjesme. Pa tko ima više listića, taj pobjednik...
Jesu li političari u to vrijeme, a već smo spominjali hrvatsko proljeće, dolazili na festival?
Eh, to je odlična priča! Dakle, te 1971. godine, dva dana prije nego što će festival početi, ulazi meni neki brko u ured i veli: "Drug Diklić, doći će na festival kompletna Vlada, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, i trebaju mi mjesta u dvorani – ovdje, ovdje, ovdje, tamo, ovdje..." I tako nabraja. A meni festival rasprodan! Ne mogu naći jedno mjesto, a ne sad za pola Vlade i njihovo osiguranje. Nekako sam nagurao još stolica u dvoranu, pa sam to riješio. I u međuvremenu pala Vlada, otišli oni s pozicija, evo ti festivala 1972. godine. Dva dana prije nego što će festival početi, ulazi meni opet isti taj brko i veli: "Drug Diklić, doći će na festival kompletna Vlada, Milka Planinc, i trebaju mi mjesta u dvorani – ovdje, ovdje..." A ja ga prekinem, pružim mu štos karata i velim: "Ma sve znam, pripremio sam sve."
Hoćete li nastupati još na Zagrebačkom festivalu?
Tko zna, ako bude prilika, što da ne!
