Status quo ante bellum
Termin status quo ante bellum je latinski izraz koji znači "stanje kakvo je postojalo prije rata".[1] Termin se prvobitno koristio u ugovorima i odnosi se na povlačenje neprijateljskih trupa i obnovu predratnog vođstva. Kada se koristi kao takva, to znači da nijedna strana ne dobija ili gubi bilo kakva teritorijalna, ekonomska ili politička prava. Ovo je u suprotnosti sa uti possidetisom, gdje svaka strana zadržava teritoriju i drugu imovinu koju posjeduje na kraju rata.
Rani primjer je ugovor kojim je okončani vizantijsko-sasanidski rat 602-628 između Istočnog Rimskog i Sasanidskog Perzijskog Carstva. Perzijanci su zauzeli Malu Aziju, Palestinu i Egipat. Nakon što je uspješna rimska kontraofanziva u Mezopotamiji konačno dovela do kraja rata, cjelovitost istočne granice Rima kakva je bila prije 602. godine je u potpunosti obnovljena. Oba carstva su bila iscrpljena nakon ovog rata, a nijedno nije bilo spremno da se brani kada je vojska islama izašla iz Arabije 632. godine.
Drugi primjer je abesinsko-adalski rat u šesnaestom vijeku između muslimanskog Adal sultanata i kršćanskog Etiopskog carstva, koji je završio patom. Oba carstva su bila iscrpljena nakon ovog rata, i nijedno nije bilo spremno da se brani od Oromo migracija.[2]
Iransko-irački rat trajao je od septembra 1980. do augusta 1988. “Rat je ostavio granice nepromijenjene. Tri godine kasnije, kako se nazirao rat sa zapadnim silama, Sadam Husein je priznao iranska prava nad istočnom polovinom Shatt al-Araba, vraćajući se na status quo ante bellum koji je odbacio deceniju ranije." U zamjenu, Iran je dao obećanje da neće vršiti invaziju na Irak dok je ovaj bio zauzet u Kuvajtu.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Fellmeth, Aaron X.; Horwitz, Maurice (2009), "Status quo ante bellum", Guide to Latin in International Law (jezik: engleski), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-536938-0, pristupljeno 19. 6. 2020
- ^ Gikes, Patrick (2002). "Wars in the Horn of Africa and the dismantling of the Somali State". African Studies. University of Lisbon. 2 (2): 89–102. doi:10.4000/cea.1280. Pristupljeno 7. 11. 2016.