Ocjene mogu biti od 1 do 5 ili od 1 do 10 ili pak neke druge, kako se dogovori. No to uopće nije bitno jer kada glazbenik veteran, koji bi se komotno mogao opustiti i uživati na starim lovorikama i živjeti bez ikakvih turbulentnih događanja, sve to stavlja u kraj i samo kaže a fućkaš sve, jednostavno moram svirati, ali svirati ono što volim i što me ispunjava i definitivno me čini boljom i zadovoljnijom osobom. Robby Krieger objavljuje početkom ove godine album "Robby Krieger & The Soul Savages", a projekt je podržala izdavačka kuća Mascot Label Group.

I da, dok bi mnogi njegovih godina zadovoljno sjedili u fotelji i pregledavali svoje stare fonoteke, diskografske kataloge, foto albume i slično, Robby odbija živjeti na taj način i sa svojih 78 godina za vratom ide dalje, okuplja bend i svira uživajući samo ono što voli. I kada se tako radi, što se događa? Pred nama se otvara svirka neslućenih razmjera, otvaraju se vrata iza kojih čujemo kako Robby pakleno svira, kako tu njegovu gitaru i tehniku ne mogu dohvatiti niti da sviraju tko zna koliko godina. Toj njegovoj gitarističkoj majstoriji mnogi se nisu u stanju baš previše približiti, a to nama koji smo u tom filmu jako, ali doista jako puno govori.

Pred nama je deset skladbi u trajanju niti 44', i da, teško da se to samo tako može negdje čuti. Naime, na ovom albumu teško je izdvojiti neku kompoziciju posebno, jer sve su toliko posebne. Nakon nekoliko preslušavanja ostaje mi nekako u zraku visiti funkirana blues tema “Shark Skin Suit”, “Samosas & Kingfishers” obojena istočnjačkim ugođajem i što se više sluša to više tjera na ponovno slušanje. No povrh svega nekako mi strši "A Day in LA", u njene nešto malo preko 4' nabijeni i sažeti su jazz, funk, soul i groove, čista uživancija.

Snimati i stvarati takav album u kome imate ekipu koja se kuži i jednostavno voli uživati, snimate ono što vam se prohtije i nitko vam ne može ništa prigovarati, diktirati i limitirati, jednostavno sve vam je ostavljeno na volju. Kod takvih glazbenika poput Robbyja to je istinski poticaj, koji cijelu njihovu glazbenu priču potencira i baca na n-tu potenciju. Tako opuštena atmosfera i ugođaj potiče tu kreativnu komponentu i snažno djeluje kako na same glazbenike, tako i na sve one koji će preslušavati ovaj album i samo uživati u njemu.

Uz Robbyja na gitari tu su Kevin Brandino na basu i bubnjar Franklin Vanderbilt - ritam sekcija samo za poželjeti, a tu je klavijaturist Ed Roth, koji cijelu zvučnu sliku ipak drži u nekim okvirima jer ako poslušate “Never Say Never” ili “Ricochet Rabbit" vidite da Robby i ekipa jednostavno prolaze kroz taj okvir i predaju nam glazbu u njenim punom opsegu, istinska uživancija. I da, odmah će neki požuriti i reći to je prvi jazz, a drugi se nadovezuju i kažu i fusion. Osobno, zašto bih ovu glazbenu priču svodio u neke okvire i prepuštao se raznim utjecajima i smjernicama? Pa imam svoje osjećaje, uši i znam prepoznati što slušam. S druge pak strane sve ono što je Robby svirao u Doorsima čista je refleksija i dakako vuče korijene iz tog vremena. Danas je situacija drugačija i glazba Robbyja Kriegera ima ludu energiju, ozračje i bogati iskustveni fundus svega što je potrebno. U ovoj rubrici ne dajem nikakve preporuke, već ću samo napisati; svi vi koji imate onu ponajbolju glazbenu potkovanost s kraja šezdesetih prema današnjim danima jednostavno sve vas pozivam na sjajno i posebno audio druženje i iskustvo koje ćete pamtiti.

I da to je to!

Više saznajte na:
https://robbykrieger.com/
https://www.facebook.com/OfficialRobbyKrieger/
https://www.youtube.com/channel/UCtpCKdyqodazs9uNCM-L7FA?view_as=subscriber
https://www.instagram.com/officialrobbykrieger/

Popis pjesama:

1. Shark Skin Suit
2. Samosas & Kingfishers
3. A Day In L.A.
4. Killzoni
5. Contrary Motion
6. Never Say Never
7. Bouncy Betty
8. Ricochet Rabbit
9. Blue Brandino
10. Math Problem

(Mascot Label Group)

Yours,
Mladen Loncar-Mike