Crvena Mira sijala je mržnju zajedno sa Slobodanom prema Hrvatima, na kraju je doživjela udarac

Na današnji dan, 14. travnja, 2019. godine umrla je Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića. Obljetnica njenog odlaska podsjeća na kontroverze i tajne koje su oblikovale politički pejzaž Balkana tijekom devedesetih godina, ostavljajući trag sumnje i razmišljanja o njenom nasljeđu i utjecaju na Hrvatsku, Srbiju i regiju.

Njena figura ostaje kontroverzna i često obavijena misterijom, posebno u svjetlu njenog dramatičnog bijega iz Srbije u Rusiju, te uloge koju je igrala u stvaranju Velike Srbije i krvavom raspadu Jugoslavije.

Mira Marković, poznata kao ‘Crvena Mira’, bila je ključna figura u političkom životu Srbije tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Njen utjecaj protezao se daleko izvan privatne sfere obitelji Milošević, igrajući aktivnu ulogu u politici i vođenju države.

Mira nije mogla Slobi ni na grob

Nakon što je njen suprug, Slobodan Milošević, svrgnut s vlasti i izručen Haškom tribunalu, Mira je pobjegla iz Srbije u Rusiju kako bi izbjegla suočavanje s pravdom. Njen bijeg izazvao je brojne kontroverze i špekulacije o tome kako je uspela napustiti zemlju. Uloga Mire Marković u stvaranju politike Velike Srbije bila je značajna. Njena nacionalistička retorika i podrška politici koju je vodio njen suprug doprinijela je dubokim podjelama na Balkanu tijekom devedesetih godina. Ona je bila viđena kao jedna od ključnih arhitekata politike koja je doprinijela raspadu Jugoslavije i izbijanju krvavih sukoba.

Milošević, koji ju je smatrao savjetnicom i političkom partnericom, oslanjao se na Mirinu podršku i utjecaj u vođenju politike. Njihov blizak odnos dodatno je produbio njenu političku moć i utjecaj. Zajedno su bili od mladosti, a rastavio ih je sud u Hagu i posljedično njegova smrt. Ono što nikada nije prežalila jest činjenica da nije mogla otići na grob ljubavi svog života. Prema njezinim izjavama u medijima, Mira je zaista voljela Slobodana te su bili partneri u svakom smislu te riječi. Mira je vjerovala da su Miloševića namjerno otrovali lijekovima jer je prema njezinim riječima, ‘prosto rasturio’. Kad je umro, Mira nije imala priliku ni da mu dođe na grob. ‘Slobo’ je sahranjen pod okriljem noći u dvorištu rodne kuće u Požarevcu, a njezino oproštajno pismo čitali su drugi.

Odnos Mire Marković s Hrvatima bio je složen. Iako je podržavala politiku koja je težila ujedinjenju Srba, odnosi s Hrvatima bili su obilježeni neprijateljstvom i konfliktima. Marković je uvijek ponavljala kako se zalagala za to da ne bude rata te da je vjerovala da narodi Jugoslavije mogu živjeti u bratstvu i jedinstvu. Ipak, ratnih 90-ih prolila se krv, a kako povijest pamti, retorika nje i njezinog supruga dolile su benzina na vatru. Njene nacionalističke ideje i retorika doprinijele su zaoštravanju odnosa između srpskog i hrvatskog naroda koji je rezultirao krvavim ratom u kojem su deseci tisuća ljudi na najbrutalnije načine izgubile svoje živote.

Hrvatski novinar razbjesnio Miru Marković

No, unatoč svojoj dubokoj političkoj angažiranosti, Mira Marković nikada se nije javno ispričala za eventualne greške ili zločine koje su počinjeni tijekom Miloševićevog režima. Dapače, samo je jedan novinar koji joj je postavio to pitanje, a završilo se vrlo neugodnim prekidom intervjua kojeg je u Moskvi u kavani Čehov 2011. godine vodio hrvatski novinar Tomislav Krasnec. Intervju je objavljen u Obzoru 2011. godine dok se Marković skrivala od pravosuđa u ruskoj prijestolnici.

Njen odlazak u egzil i izbjegavanje suočavanja s pravdom ostavili su mnoge otvorena pitanja i nedoumice u vezi s njenom ulogom i odgovornostima tijekom turbulentnog perioda u povijesti Balkana.

Kako je napisao Krasnec, s Mirom Marković razgovarao je dva dana zaredom, a tek drugi dan joj je postavio teška i povijesno važna pitanja. Nije dobro reagirala, a posebno ju je razbjesnilo pitanje “ima li potrebu od ikoga danas tražiti oprost” za ono što se događalo pri raspadu Jugoslavije. Marković je blago rečeno ostala uvrijeđena. Kako zapaža Krasnec do kraja je vjerovala u Miloševićevu politiku, a prilikom intervjua živčanila bi čim bi ju pokušao suočiti s nekim činjenicama kao što je npr. Ovčara. Do Srebrenice, kako kaže, nisu uspjeli ni doći, a za Miru Marković, kao da se ništa od toga nije dogodilo.

Ima li potrebu tražiti oprost?

“‘Smijem li vas pitati sljedeće pitanje’, oprezno se približavam temi koja se, zbog univerzalne pravde, ne može izbjeći. “Jučer sam vam spomenuo kako se Radio-televizija Srbije ispričala za govor mržnje. Već neko vrijeme svjedočimo da se predsjednici Srbije, pa sada i Hrvatske, ispričavaju. Odnosno – da se izrazim da me bolje razumijete – ‘izvinjavaju’ se za zlo koje je netko nekom počinio tijekom 1990-ih. Imate li Vi potrebu – ne kažem možda Vi osobno, ali bili ste supruga predsjednika Srbije i Jugoslavije – od ikoga danas zatražiti oprost?”, postavio je pitanje Krasnec nakon čega se urušila sva komunikacija iako su prethodno razgovarali vrlo opušteno i otvoreno.

“Svjesno sam ovo pitanje postavio dovoljno široko, a opet dovoljno precizno. Mirjana Marković sluša cijelo pitanje mirno me gledajući u oči. Ali napetost raste. Ovo je pitanje za nju toliko neugodno da će, zapravo, označiti i kraj našeg razgovora”, pisao je tada Krasnec. “Šta?”, u čuđenju je pitala Mira Marković. “Od ikoga zatražiti oprost. ‘Izviniti’ se bilo kome, ponavljam to pitanje riječju za koju vjerujem da će je najbolje razumjeti”, dodao je Krasnec.

“‘Ko da se izvine?” “Vi. Imate li potrebu”, pitao je ponovo. “Ja?! Pa što JA da se izvinjavam, pobogu. Šta pričate bez veze. Molim vas, imate deset mojih knjiga na tu temu. JA sam se zalagala za Jugoslaviju, bila protiv rata, MENI treba da se izvinu oni koji su… Čak i Vi sada koji se niste obavestili kad ste došli sa mnom da razgovarate. Deset knjiga je objavljeno na tu temu. Kako ja da se izvinjavam, molim vas?”

‘Greška što Hrvatska i Slovenija nisu htjeli živjeti u Jugoslaviji’

“Mislite li da bi se itko trebao ispričavati za politiku Slobodana Miloševića?”, pitao je dalje. “Ne, ja o toj politici imam najbolje mišljenje. Izvinite molim vas, razgovarate sa mnom.” “Kažem, i danas se predsjednici ispričavaju…”  “Oni koje su doveli na vlast oni koji su izazvali rat u Jugoslaviji”, Mirjana Marković sad je već potpuno iziritirana njegovim pitanjima. “Boris Tadić?” “Znate šta, nemojte tako da razgovaramo, molim vas. Prosto sam vam skrenula na to pažnju juče. Na taj način ne možete sa mnom da razgovarate.” “Oprostite”, inzistiram, “to je, po meni, bitno pitanje.”

“Ali ja vam kažem da neću da razgovaram o tome. Ja o politici koju je vodila vlast u Srbiji od 1990. do 2000. mislim da je dostojanstvena politika, istorijski opravdana, u interesu srpskog naroda i u interesu svih naroda koji su živeli u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ne očekujete valjda od mene da se složim sa svojim političkim nesagovornicima i neistomišljenicima. Ja sam bila protiv toga da se Jugoslavija raspadne, da se vodi rat. Ja sam mislilila da Južni Sloveni trebaju da žive i mogu da žive zajedno u jednoj zemlji. Da nesporazume koje imaju mogu da otklone mirnim putem.

Da nikakvi sukobi, čak ni verbalni, nisu neophodni, a pogotovo ne nasilje. Ako ste došli da razgovarate sa mnom, onda ste verovatno, izvinjavam se, morali da se informišete šta sam o tome napisala. Hiljadu stranica sam o tome objavila. Ako me neki glas prati u ovoj deceniji i onoj pre nje, onda je to glas za Jugoslaviju, za mir. I mislim da su našu državu rasturili međunarodni faktori koji su u obračunu sa zemljama istočne Evrope i nas hteli da likvidiraju kao jednu zemlju koja je bila obrazac Evrope za život u 21. veku. To je moje mišljenje. I kraj.”

“Ja razumijem da ste željeli da narodi bivše Jugoslavije žive u jednoj državi, ali što u ono trenutku kad su sami ti narodi prestali to željeti?”, pitao je Miru Marković. “Pa dobro, prestali su da žive, pa šta? Hrvatska i Slovenija nisu više htele da žive tu i nisu živele. A ja imam pravo da i sada mislim da je to greška. To je moj pogled na prošlost i na budućnost.” “Da, ali u tom trenutku su na te narode krenuli tenkovi koji su ih silom htjeli zadržati u Jugoslaviji…”, pokušavao je vratiti u razgovor povijesno činjenični kontekst. “Izvinite, molim vas, to nije tačno. Ja ne mogu tako razgovarati. I zašto bih ja sa Vama sad… To su tako niski udarci. Nije korektno”. Tako se završio razgovor o isprici, a između nje i hrvatskog novinara zaiskrilo je još jednom.

Mračna tajna obitelji Slobodana Miloševića: Od srama o ovome nikad nije govorio

Novinar ju pitao za Vukovar

“Kakav je to heroizam”, pitala je Mira Marković Krasneca u jednom trenutku, “kad 19 najjačih zemalja, koje raspolažu najvećim dostignućima vojne tehnike, odluče da bombarduju jednu malu, sankcijama iscrpljenu zemlju punu izbeglica, zemlju koja samo brani svoj teritorijalni integritet?”. Novinar joj je nakon toga uzvratio protupitanjem, u nevjerici da ne vidi paralelu s događajima iz 1991. i 1992. godine i povijesni kontekst. “Oprostite”, uzvraćam protupitanjem, “ali kakav je to heroizam kad vojna sila poput JNA krene na jedan nenaoružan grad kao što je Vukovar. Dajem vam isti primjer kakav ste i vi naveli, samo što se Vukovar dogodio ‘91., a ovo ‘99. godine”, pitao je.

“Nije isti primer. Jugoslovenska armija je branila teritoriju zemlje što je po Ustavu dužna da radi…”, odgovorila Mira Marković. “Branila tako da je pacijente iz bolnice ubijala na masovnim stratištima?” “Znate šta, zaista ne možemo tako… To je neprimereno”, naljutila se Miloševićeva udovica. “Ali to je činjenica, ne razumijem tu ljutnju jer ako bi se netko već trebao ljutiti, to bih mogao biti ja, koji sam rođen u Vukovaru”, ustvrdio je Krasnec.

“Pa dobro, jel vi možete da razumete da ja ne želim tako da razgovaram”, zaključila je Marković. Ostatak intervjua otkrio je zanimljiv uvid u to dio osobnosti Mirjane Marković odvojen od politike. Svog supruga izrazito je voljela i fanatično je vjerovala u ono što je propagirao. O njemu je govorila s divljenjem i poštovanjem. Govorila je kako je bio dobar čovjek kojeg su svi voljeli. Uvjerena je kako su ga maknule zapadne strukture koje su financirale njegov pad, a da su rat u Jugoslaviji zakuhale velike sile koje su htjele skrojiti situaciju na Balkanskom poluotoku po svojoj volji. Osim toga, tvrdila je u intervjuu kako su Miloševića srušili jer se suprotstavio kolonijalizmu Zapada, ali novinar ju je upozorio kako je Zapad Miloševića srušio jer je bio diktator, a svijet se bojao kako bi Srbija mogla napraviti novi genocid na Kosovu.

Lice s tjeralice

Marković je preminula 14. travnja 2019. u 76. godini života u Rusiji gdje je bila na liječenju. Prije toga je prošla četiri operacije, a nakon posljednje su joj bile ugrožene vitalne funkcije, pisao je tada Telegraf.rs. Izvor iz bolnice u Sočiju ranije im je rekao kako je nakon posljednje operacije došlo do određenih komplikacija i pada imunolškog sustava pa liječnici nisu htjeli davati prognoze po pitanju oporavka.

Urna s njezinim posmrtnim ostacima položena je u zajedničku grobnicu pored supruga u dvorištu njihove kuće u Požarevcu. Na pogrebu nije bio nitko od članova uže obitelji, od sina Marka i kćeri Marije, do unuka Marka Miloševića i njegove majke Milice Gajić. Prije polaganja urne prisutni su pročitali pismo kćeri Marije koja je između ostalog navela da joj je jako žao što je majka odlučila da ju pokopaju u Požarevcu. “Ti i tata sami, gdje ja i Marko nikada nećemo doći”, napisala je Marija.

Marković je, inače, 2018. godine nepravomoćno osuđena na godinu dana zatvora zbog zlouporaba pri dodjeli državnih stanova 2000. godine, a bila je optužena da je utjecala na članove vladinog povjerenstva da protuzakonito raspodjele državne stanove. Tu presudu, koja je objavljena nakon skoro 15 godina od pokretanja kaznenog postupka, srušio je srpski Žalbeni sud koji je naredio da se cijeli postupak ponovi. Suđeno joj je u odsustvu, budući da je živjela u Moskvi. Osim Miloševićeve udovice, u Rusiji živi i njegov sin Marko Milošević, pošto su oboje tamo dobili azil jer  Srbija je za Marković još 2005. raspisala tjeralicu koja je do njezine smrti bila na snazi pa bi, da je ušla u Srbiju, odmah bila uhićena. S obzirom da je u Rusiji imala status političke izbjeglice, Interpol ju u Rusiji nije mogao uhititi.