Primijećeno je, osobito slijeva, kako usred poslijeizbornog pripetavanja bitni hadezeovci ponavljaju kako su im rezultati izbora pokazali da valja (malo…) skrenuti udesno. Pregovori s DP-om, koji nisu nimalo lagani, pokazat će koliko je to – malo.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Prošla su, gotovo bih, evo, kazao nažalost vremena kada su se brojni sportaši skupljali oko (uvijek!) pobjedničkog šatora Franje Tuđmana. Usprkos, međutim, tomu, jedna izjava Zlatka Dalića podsjeća na dobra stara vremena, ali i – još više! – svjedoči o današnjoj Hrvatskoj. Aktualnoj poslijeizbornoj poglavito.
„Ja se nikad nisam sramio i bojao reći da sam katolik vjernik koji vjeruje u Boga i za sve što sam napravio u životu, zahvalan sam dragom Bogu i mojoj obitelji“, posvjedočio je hrvatski nogometni izbornik najavljujući tako konferenciju o liderstvu Slijedi svoj poziv što će se, u organizaciji Centra za duhovnost i kulturu Ignacije, održati u Zagrebu 11. svibnja.
Nije lako katolik biti
Ispovijed toga Livnjaka uslijedila je netom nakon što se vratio sa 120 kilometara dugog hodočašća od rodnoga grada do Međugorja, pa u biti govori o osobi o čijoj autentičnosti nema dvojbe. A baš je – autentičnost – riječ (pojam) koja se vrlo često, gotovo na razini poštapalice, rabi dok u Hrvatskoj traju dogovori oko formiranja nove vlasti. Pritom lijevi tisak u Hrvata nastoji producirati dramu u okolnostima u kojim je bjelodano kako su birači izabrali – desno, dajući tim strankama 56,9% glasova.
Unatoč, dakle, tomu, i dalje se ostavlja mogućnost da izborni gubitnici, SDP formira(ju) vladu nacionalnog spasa, koje se, inače, dosjetio Zoran Milanović, legitimirajući se uoči samog početka izborne kampanje kao premijerski kandidat svoje bivše (?!) stranke. Zapravo, do sredine prošloga tjedna situacija je bila uistinu bizarna. Hrvatski su socijaldemokrati – na, doduše, inicijativu Mosta, ponudili mjesto predsjednika Hrvatskog sabora Ivanu Penavi kako bi ga regrutirali u antihadezeovsku koaliciju. Istovremeno, otkako je već u izbornoj noći postalo jasno kako je najizglednija (vladajuća) koalicija ona HDZ-Domovinski pokret, Penavina je stranka slijeva optuživana za „ležerni fašizam“ i kako su oni koji će Hrvatsku odvući – neki vele čak i vratiti! – u opasno nacionalističko i ultrakonzervativno crnilo. Toliko o – autentičnosti „Lijeve naše“. Uz opasku, rečeno Dalićevo „ja se nikad nisam sramio…“, sugerira kako biti vjernik u državi u kojoj je, prema popisu iz 2021., gotovo 80% praktičnih katolika, nije baš komforna pozicija.
Slijedom čega nužno je podsjetiti kako je stranka koja je treći put zaredom u prigodi formirati vladu – demokršćanska i, jasno, desna po svojemu DNK-u.
Tuđmanova vremena
Istina, ni u Tuđmanovo doba HDZ nije bio (samo) demokršćanska stranka. Neki hrvatski politički analitičari drže kako je tek Karamarkova inačica HDZ-a bila naglašeno demokršćanska, ali ponajprije kako bi se izrazio – antikomunizam. „Svoju pobjedničku energiju Tuđmanov HDZ nije crpio iz vjerskih izvora, njegova je snaga u tomu što se nametnuo kao čuvar nacije. Crkva mu je bila saveznik jer je i ona pretendirala na tu ulogu, kao duhovna snaga koja je s glavnim institucijama kulture u nepovoljnim okolnostima stoljećima održavala nacionalni bitak“, konstatirao je primjerice bivši diplomat i novinar Mirko Galić prije pet-šest godina kada se, baš kao evo i sad, propitivalo koliko to Hrvatska može/smije udesno?! I kakva je pritom uloga Crkve.
Budući da je DP slijeva identificiran kao (crna) desnica, usprkos je tomu, vidjeli smo, bio prihvatljiv „Lijevoj našoj“ u rušenju „centra desnog centra“, kako neki vide poziciju Plenkovićeva HDZ-a, važno je napomenuti što su to hrvatski ljevičari smetnuli nudeći Penavi najvažniju fotelju u Saboru. Činjenica je, naime, da DP nije utemeljen kako bi doveo ljevicu na vlast, jer to je teško oprostiv krimen iz vizure njihova biračkog tijela. Njegova je misija, kako ga vide poznavatelji hrvatskih političkih prilika, preuzeti upravljanje Hrvatskom, a dok to ne bude moguće, cilj mu je ući u izvršnu vlast i „popraviti“ HDZ koji je „skrenuo na krivi put“. Lijevi put, naime…
U tom kontekstu, kažimo i kako je usred poslijeizbornog pripetavanja detektirano kako bitni hadezeovci poput Davora Ive Stiera ili Branka Bačića ponavljaju kako su im rezultati izbora pokazali da valja (malo…) skrenuti udesno. Mada, znajući hrvatskog premijera, nitko ne očekuje kako će ispuniti baš sve želje potencijalnih partnera iz DP-a.
Na lijepom plavom Dunavu
Zanimljivo je kako je o HDZ-ovu „krivom putu“ Milanović govorio još u kampanji prije nekoliko godina, optužujući čak Plenkovića kako o Tuđmanu gore misli negoli on. Uz to, kao dokaz toga navodnog skretanja ulijevo, naveo je sporazum iz Marakeša (o migracijama) te napose Istanbulsku konvenciju. Oba ta dokumenta aktualna su, dakako, i ovih dana kada se očekuje „bijeli dim“ sa zagrebačkog Gornjeg grada gdje u Banskim dvorima pregovaraju prva i treća politička stranka po snazi.
Uostalom, iz Budimpešte sa skupa koga je organizirao tamošnji Centar za temeljna prava, oglasio se depeovac Stephen Nikola Bartulica tvrdeći kako nije dovoljna samo politička pobjeda nad radikalnom i globalističkom ljevicom, već je, veli, potrebna i pobjeda nad kulturom! „Za tu pobjedu treba nam još više hrabrosti. Budućnost ovisi o kulturi, a to je ljevica odavno shvatila. Konzervativne snage diljem Europe rastu! Ne smijemo se predati u borbi protiv rodne ideologije, redefiniranja ljudske naravi i uništavanja obitelji! Bila mi je čast danas govoriti ovdje. Uvijek i svugdje; Croatia first – Hrvatska na prvome mjestu!“, poručio je Bartulica s lijepog plavog Dunava, prigodno se uslikavši s Viktorom Orbanom i parafrazirajući Donalda Trumpa.
Jasno, Bartulica je jedan od rodonačelnika (tvrdog) stava – SDSS ni po koju cijenu, to je DP-ova početna točka svih pregovora! Temeljem čega su neki analitičari poput primjerice ministra u vladi Ivice Račana, Bože Kovačevića konstatirali kako oni nisu (baš) toliki Hrvati koliki su antisrbi.
Kraj etnobiznisu?
Požurio je, međutim, malo taj (i) bivši diplomat. Sredinom prošloga tjedna ti su „antisrbi“ izišli s prijedlogom da ministar branitelja u novoj vladi bude – Srbin, Predrag Mišić. Riječ je o hrvatskom branitelju koji za sebe kaže kako je „po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin i pravoslavne vjeroispovijesti“. U hrvatskoj je javnosti, a i šire, upamćen i po reakciji iz 2019. na SDSS-ovu kampanju Kako je biti Srbin u Hrvatskoj?, kada je kraj svog imena i slike napisao – časno, a kraj imena i slike Milorada Pupovca – unosno. Što, u biti, nije ništa ni novo ni skandalozno, jer su i aktualni hrvatski predsjednik te nešto ranije i – čak! – Ivo Josipović toga dugovječnog srpskog lidera krstili – etnobiznismenom.
A da je (i dalje) prvi Srbin (u Hrvata…) za DP crvena krpa, potvrdio je, neki misle, i glavni njihov pregovarač, Penavin zamjenik Mario Radić kojemu je, prema vlastitu priznanju, uši zaparala Pupovčeva teza o političkoj segregaciji. „…Nećemo dopustiti, suprotstavit ćemo se političkoj segregaciji, bilo po etničkoj osnovi, bilo po uže političkoj osnovi. Jednako ćemo se suprotstaviti poticaju na nacionalnu, vjersku i političku mržnju koje u Hrvatskoj, nažalost, ima mnogo“, kazao je predsjednik SDSS-a na komemorativnom skupu u Gudovcu kod Bjelovara gdje je potkraj travnja obilježena obljetnica ustaškog zločina nad Srbima bjelovarskog kraja.
Srpska retorika
No, na obilježavanju jedne druge obljetnice, one 29. Vojno-redarstvene operacije Bljesak, kojom je od srpskih agresora oslobođena zapadna Slavonija, bjelovarskog govornika nije bilo. Što, dakako, nije promaknulo Bartulici koji se (više onako retorički) zapitao: „… Imam jedno pitanje za Milorada Pupovca: kad već služi hrvatskoj državi – zašto nije s nama danas? Ovo su bili presudni dani u novijoj hrvatskoj povijesti i mislim da je svim hrvatskim političarima, bez obzira kako gledali budućnost i svoju ulogu, mjesto ovdje.“
Jasno, pregovori HDZ-a i DP-a neće biti lagani. No Plenkovićev demanti onih koji misle kako će ta koalicija ugroziti hrvatsku politiku prema Europskoj uniji i njezin položaj unutar nje, navješćuje kako će se rezultati izbora implementirati na jednini logičan način. A to što su neki hrvatski političari i mediji preuzeli retoriku srpskih dužnosnika – tipa notornog Vulina – i Vučićevih tiskovina pa iza svakog (hrvatskog) kuta vide ustaše, tema je koju ne treba ignorirati.
Pa ni tijekom formiranja nove vlade. Štoviše, tada poglavito!/HMS/
