Pred glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, Željka Cvijanović, članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokušavaju na sve načine izazvati smutnju i pokolebati predstavnike država članica UN-a te ih pridobiti da glasaju protiv Rezolucije.
Posljednji pokušaj da spriječe usvajanje rezolucije jeste pismo koje je Željka Cvijanović poslala članovima Generalne skupštine u kojem, između ostalog, tvrdi da je “sve neusaglašeno i neustavno uz kršenje Dejtona”.
S druge strane, Vučić je došao na bezobraznu i, moglo bi se reći, morbidnu ideju da organizira panel diskusiju na kojoj će predstaviti svjedočenje srpskih ratnih žrtava iz Bosne i Hercegovine. Saosjećamo se, naravno, sa svakim čovjekom koji je doživio patnje i stradanja, ali je morbidno od čovjeka koji je sudjelovao u opsadi Sarajeva i podržavao politiku etničkog čišćenja i namjernog zatiranja cijele grupe zbog njihovog vjerskog ili nacionalnog ili bilo kojeg drugog identiteta, što je osnova za definiciju genocida, da svjedočenjem srpskih žrtava pokušava razvodniti činjenice o Genocidu u Srebrenici. Vučić, na ovaj način, pokušava prikazati, po ko zna koji put, Srbe kao najveće žrtve, što im, srpskom nacionalističkom logikom gledano, daje alibi da čine genocid.
Sama činjenica da je ovim povodom mobilizirao kompletan državni aparat, sve političke istomišljenike, društvene i vjerske institucije – patrijarh Porfirije ga je ispratio u New York – pokazuju da Srbi u najvećem broju, kao i država Srbija, ali i Republika srpska, priznaju ono što nastoje sve vrijeme da poreknu – da je krivica za genocid u Srebrenici kolektivna, a ne pojedinačna. Da bi se izvršio genocid takvih razmjera zaista je bilo potrebno djelovati kao kolektiv, od onih koji su mirno promatrali, preko onih koji su bili egzekutori, onih koji su skrivali žrtve u masovnim grobnicama pa ih potom premještali, do onih koji su tajili lokacije masovnih grobnica. Sada Srbi slično rade, kolektivno pravdaju genocid vlastitim žrtvama.
Vjerovatno je političko i vjersko rukovodstvo Srbije svjesno da time kače Srbima kao narodu etiketu genocida i prebacuju krivicu na cijeli narod, koji, ruku na srce, nije u cijelosti odgovoran za genocid. Ali to svakako nisu Vučićevi glasači pa se na njih i ne obazire.
Jednostavnije je krivicu prebaciti na cijeli srpski narod nego pokazati na odgovorne za genocid i prezreti ih kao zločince, jer povezivanjem zločina i zločinaca oni više ne bi mogli biti nacionalni heroji i ne bi mogli biti onaj homogenizirajući faktor društva. A takvo, homogenizirano društvo, koje slavi postignuća ratnih zločinaca, jasno prepoznaje one koji su baštinici takve politike i takvog sistema vrijednosti. I kako god prošlo glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, ostat će trajno zabilježeno da je politička elita Srba s obje strane Drine preuzela u ime svoga naroda kolektivnu krivicu za genocid.
