Monika Herceg pjesnikinja je čija poezija lakoćom dopire do brojne dobrih stihova gladne publike. Nakon što je u Gdanjsku prije dva tjedna primila respektabilnu nagradu, o kojoj uz ostale odlučuje i nobelovka Olga Tokarczuk, njezina poezija ima priliku pronaći svoje čitatelje (i slušatelje) u svakom kutku svijeta.
Bili ste u Gdanjsku gdje ste primili nagradu Europski pjesnik slobode za zbirku Lovostaj. Kakve su impresije s dodjele?
Lijepo je osjetiti da je putanja na kojoj se nalazimo ispravna, ali ne treba se dugo držati za nagrade. Ono što je bitno jest neprestano se vraćati tekstu. Naše mjerilo koje bismo uvijek trebali imati jest da svaki dan budemo najbolje što možemo, da pokušamo uvijek pisati bolje, pomaknuti neku granicu. Tako da je u tom znaku za mene prošla dodjela nagrade; uživala sam u onom mimo svega toga. Uživala sam u ljepoti ljudi koje sam imala privilegij upoznati, u mogućnosti dijaloga s nekim izvanredno pametnim i divnim ljudima, njihovoj širini, borbi, smislu za humor. Svaki smo se dan smijali, vodili bitne, osobne, emotivne razgovore. Dijelili svoje intimne priče. Ne svodi li se na kraju sve na to? Vidjeti čovjeka, svaki dan. I svaki dan izboriti onu bitku u nama, vječnu, neprestanu, borba dobra i zla, birati biti bolji čovjek, naspram onoga drugoga koji je također glasan u nama. Mi nismo inherentno dobri, nemojmo se zavaravati. Ali tu bitku možemo izboriti svaki dan. Mogu svaki dana biti bolja, suosjećajnija, imati više razumijevanja. Biti bolja prijateljica, sugovornica, roditeljka suputnica, pjesnikinja. Tako da sam s te dodjele kući dovukla nježnost tih ljudi s kojima sam provodila noći – borbenih i pravednih, iskrenih i nezaboravno pametnih i talentiranih, a to je nešto što je uvijek s nama.
Kako izgleda taj trenutak kada objave da ste pobjednica? Je li vam to izgledalo kao nečija šala ili ste odmah bili svjesni veličine i težine te vijesti?
Divna je to anegdota. Upravo sam bila razgovarala s Anom Bogišić, koja mi je divna prijateljica, i komentirala joj kako će danas doći vijest o pobjedniku. Već i ulazak u finale za mene i prevoditeljicu bio je golema stvar. Ja sam uvjerljivo najmlađa, a kako se ispostavilo – postala sam i najmlađa dobitnica nagrade. No, čim sam spustila slušalicu, tako je stigao poziv s nepoznatog, inozemnog broja. Kad su rekli odakle zovu, samo sam počela plakati. Odmah sam nakon toga nazvala Anu. Obje smo bile ganute, sretne, a meni je trebalo barem dva dana da dođem sebi od te vijesti.
U žiriju je bila poljska nobelovka Olga Tokarczuk. Zanimljivo, ona je vaša omiljena spisateljica…
Mislim da je to nevjerojatna sreća, da nas čita netko tko je naš sugovornik kroz tekst, netko koga mi vidimo toliko jasno, a onda dobijemo priliku da ta osoba također ugleda i nas. Kako je Miljenko Jergović rekao – veća od Olgine nagrade jest samo njezina književnost. Njezine knjige bile su mi važne od prvog susreta, kao čitateljicu potpuno su me zaokupljale, a kao spisateljicu dovodile do propitivanja toliko toga, želje da pišem čim bi kroz mene prošle njezine rečenice. Već samom činjenicom da je moja poezija pred njom, osjećala sam nevjerojatnu zahvalnost.
Liberalnu Poljsku muče iste teme kao i liberalnu Hrvatsku, jeste li razgovarali s domaćinima o Hodu za život, moliteljima i sličnim pojavama koje našu zemlju nastoje vratiti u patrijarhat?
Tijekom ceremonije dodjele, jedna od plesačica koje su imale nastup netom prije same dodjele, tijekom plesa u ruke mi je dala bedž sa znakom njihove borbe za pravo za abortus, uz divnu i dirljivu poruku zahvale za moju poeziju i glas koji podupire borbu žena. Taj sam bedž ponosno nosila na dodjeli, svjesna koliko je poljski scenarij itekako moguć i danas i ovdje te da je bitno neprestano stajati uz žene koje i dalje nemaju svoja prava. Žene Poljske. Žene Afganistana. Žene Irana. I tako bismo mogli nabrajati dalje. Svijet i dalje nije pravedno mjesto, a dokle god postoji mjesto gdje jednakost ne postoji, ta borba nije gotova. Nedavno se u EU parlamentu donosila direktiva o nasilju nad ženama, koje među ostalim uključuje i sakaćenje ženskih spolnih organa i prisilne brakove. Boro Dežulović imao je sjajan tekst na N1 koji preporučujem svima, ali ukratko – konzervativni zastupnici iz Hrvatske ostali su suzdržani. Na genitalno sakaćenje i prisilne brakove. Godine 2024. Općenito, činjenica da je u EU parlamentu postojalo ruku podignutih protiv te direktive, kao i suzdržanih, ono je što nas mora nagnati na duboko promišljanje o tome koliko je tanka granica između svijeta u kojem se nasilje prema ženama osuđuje i onoga gdje se zdušno prihvaća i zagovara.
U Poljskoj je još na snazi zabrana pobačaja, ali nazire se da će nova vlada povući tu zabranu. S druge strane, bojite li se da će se u Hrvatskoj, s obzirom na mogući sastav nove Vlade koja bi mogla biti još desnija, dogoditi dodatna regresija sa ženskim pravima?
Naša su prava, kao i sva druga prava, izborena. Izborile su ih one koje su nam prethodile, glasne žene. Francuska je nedavno uvela pravo na pobačaj u ustav, i to je ono što bismo trebali tražiti na razini cijele Europe, slobodan, siguran i besplatan abortus u ustavima. Regresija je uvijek moguća i zato je neprestano bitno ponavljati o čemu je riječ, ne pustiti da se klečavci i takozvani hodači za život promatraju kao nimalo štetan izboj jer upravo radi takvih izboja padaju zakoni, nerijetko se dogodi taj korak unatrag. Svako izboreno pravo uvijek može biti ugroženo i zato je nužno da budemo glasne i glasni, da uvijek govorimo ono što je važno. Recentne promjene na globalnoj razini, ali i nemiri koji su svi relativno blizu Europi čine to da se Stari kontinent nalazi u najvećoj krizi nakon svjetskog rata. Okolno ratno stanje koje gura izbjeglice prema europskim granicama već dulje vrijeme, pa sada rat u samoj Europi koji je ušao u treću godinu; sva je ta neizvjesnost plodno tlo za jačanje nacionalizma, ksenofobije, a samim time i fašizma. A strah koji dolazi s nesigurnošću, krizama čini ljude nepokretnima, paraliziranima da reagiraju čak i na ono što se događa u njihovoj okolini ili susjedstvu. Nijedno nasilje ne postoji kao neviđeni skriveni događaj. Nasilje je stalno, i često smo mu svjedoci, ali šutimo i okrećemo glave. Na nasilje u obitelji. Na nasilje nad drukčijima. Na nasilje fašizma koji se polako budi. A fašizam ne štedi nikoga. Europa je u vremenu kada se opet okreće tom mraku, a igramo se opasno s relativiziranjem povijesti, kontaminiramo kolektivno sjećanje koje čuva istinu i ideju antifašizma, a samim time i odgovornost za sve što se događalo.
Često se nakon izbora, a to je i sada očito predmet trgovine, licitira o ministarstvu kulture -– svi se zanimaju za to ministarstvo koje, ironično, ima najmanji budžet. Stječe se dojam kao da ga svi žele preuzeti kao bi ga – umrtvili?
Kaže Majakovski: “Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić kojim ga treba oblikovati.”
Nemojmo biti slijepi; kultura je mjesto koje razvija društvo, njegovu kritičnost, njegovu mogućnost da propituje, njegov smisao za humor. Obavijte kulturu i umjetnost mrtvilom, stavite je kao mrtvu kolibu pred žive čitatelje, gledatelje; ubrzo će virus umrtvljenosti i straha prijeći dalje i nastaviti rasti u glavama onih koji bi trebali ponekad reagirati, pobuniti se, shvatiti da su žrtve sustava koji njima manipulira i vodi ih žedne preko vode.
Kultura je mjesto koje je nerijetko u povijesti donosilo prve reakcije na zlo, na sustave koje su činili genocide, jer mjesto iz kojeg nastaje umjetnost osjetljivo je mjesto, mjesto osjećanja i suosjećanja. Zato, ne budimo navini. Činjenica da Domovinski pokret ima jasnu viziju “kulture” samo znači da itekako znaju otkuda se prva poluga povlači. Činjenica da se otvoreno pak govori kroz politički program o ukidanju financiranja Novosti i mnogo toga drugoga dovodi nas do situacije kada se vuk više ne treba ni skrivati u janjećoj koži. Onaj fašizam koji smo mrvu ranije spomenuli, evo ga, tu je.
Ako pustite kulturni sektor da iskrvari, da sam počne izjedati sebe zbog neadekvatnih kulturnih politika te isto takvog financiranja, što se događa već neko dulje vrijeme, dobit ćete umornu umjetnost koja ne budi, koja ne oblikuje stvarnost.
Scuratiju, autoru sjajnih knjiga o Mussoliniju, nedavno je zabranjen govor na radiju. Fašizam u koji je ušla Italija također je sve otvoreniji. Opresivne strukture uvijek znaju koja je snaga kulture, umjetnosti, riječi, priča, narativa. Nas nema bez dokolice koja nam omogućuje kreativnost, kapitalizam sustavno tjera na trčanje maratona kao da trčimo sprint. I dodajte tome politike koje se ne bave tom eksploatacijom umjetnosti i umjetnika, postavite pravila kao što je to najavio Domovinski pokreti, ubacite unutra šutnju premorenih i prestrašenih, zaključite da će se ta šutnja nastaviti i eto nas. Znamo kamo smo se vratili.
Nagradu u Gdanjsku dobili ste za zbirku pjesama “Lovostaj”. S obzirom na to da je zbirka svojevrstan poetski katalog ženskih junakinja kroz povijest – kako se termin lovostaj uklapa u tu tematiku?
Kada dođe vrijeme kada se zabranjuje lov, poštuje li se to? “Snijeg je jutros prekrio/ mrtve košute/ iako je lovostaj” stihovi su iz pjesme unutar zbirke. Četiristo žena ubijeno je u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina. Hrvatski zastupnici pri donošenju direktive protiv nasilja nad ženama bili su suzdržani. Mislim da se ništa više o tome ne treba reći.
Junakinje vaših pjesama su švedska fizičarka Lise Meitner, potom jedna Nada Sremec, ali i fiktivni lik Lisbeth Salander. Što je zajedničko ovim ženama?
Borba. Književnice i znanstvenice stvarale su povijest, čak i onda kada je bilo potrebno mijenjati sustav kako bi to mogle učiniti. Mnoge pionirke znanosti na svojim su se fakultetima izborile za pravo studiranja žena. Maria Goeppert Mayer prvu je plaću za svoj rad dobila tek s 54 godine, tri godine prije nego što će dobiti Nobelovu nagradu. Donna Strickland dobila je Nobela za fiziku 2018., točno 55 godina nakon Mayer i bila je tek treća žena koja je ikad dobila tu nagradu. Naravno da je bilo žena u fizici, ali radi se o dugoj praksi izostanka zasluženih priznanja. Lise Meitner nije dobila Nobela iako je trebala, Jocelyn Bell također, i to je bio veliki skandal. Naime, svi muškarci koji su potpisali rad utemeljen na njezinu opažanju pulsara dobili su Nobelovu nagradu. I ona je bila suatorica rada, ali je nijie dobila. Godina je bila 1974.
Također, davno sam na PMF-u pitala studente, kao dio ankete radijske emisije “Znanost u eteru” koju smo radili tada na Radio studentu, da nam nabroje tri znanstvenice. Možete pretpostaviti – porazno malen broj studenata znao je nabrojati i dvije znanstvenice. Jedna je bila Marie Curie. Za mene je taj poraz pokazao da je o ženama nužno govoriti, uvijek, pa makar to bilo o znanstvenicama kroz poeziju. Kako ćemo drukčije našim kćerima pojasniti da mogu sve? Jer obrazovni sustav to im neće reći. Tamo će vidjeti pokoju književnicu i vjerojatno samo Marie Curie.
Nada Sremec istraživala je pobačaje u selima i objavila je knjigu “Nismo mi krive”, sa svjedočenjima slavonskih žena o tome kako su se mučile s pobačajima i umirale, ostavljajući malu djecu iza sebe. Knjiga je objavljena 1940. Toplo preporučujem to mučno štivo svima kojima je do zabrane pobačaja, a evo jedan citat:
“Kažu da ste “grišnice”, da je u vama ugasio materinski osjećaj, kad svoju djecu sami ubijate. Što na to kažeš, Kaja?”
“Ponda, da im opsujem, gadovima, sve što znam. Nismo čestite matere! A oni su čestiti, što na mekanom side i nama pridikuju kako ćemo živit, a našeg teškog života ni vidili ni okusili nisu. (…)I još nam gospoda prigovaraje da nismo dobre matere! A znaju l’ oni, šta je mater? Nije mater samo roditeljica, veće je mater i raniteljica. Lako je rodit, to može svaka, al teško otranit i ljude od njia napravit. Mogla sam i ja dvanajstero rodit, slipaca a ne dice. Jo, al ja sam čestita mater, reci im, pa na svoju dicu mislim. Sebe sam trovala, bola, bušila, ciganke me dropile i gnjavile, da me samrtni znoj oblio, samo da ne narodim dice. A zašto? Za oto da živima bude lipo, na žive sam mislila, za nji sam se patila i svoje tilo mučila. A oni, gadovi, gospodski, meni moju muku ne priznaju, već me još pritvorili da nisam čestita mater. [...] A žena se pati od sviju najviše, ona je robinja, zapamti, robinja najgorja na ovome svitu[.]”
Posvetili ste pjesme i Ani Magaš, koja je u samoobrani usmrtila supruga, ali i serijskoj ubojici Aileen Wuornos. Jesu li i one, kao osuđenice za ubojstva, na neki način ujedno i žrtve društvenog položaja žena?
Slučaj Ane Magaš pratilo je mučno suđenje, na kojem je izašla sva mizoginija, kao i činjenica da će žena uvijek biti kriva, čak i ako se nasrne na njezin život. Pogotovo ako se nekim čudom obrani. Aileen Wuornos bila je dugo godina žrtva zlostavljanja.
Jezik nasilja često je jezik nemoći. Patrijarhat je učinio štetu i ženama i muškarcima, i to je nešto što također trebamo ponavljati. Dječacima je oduzeo djetinjstva u kojima mogu osjećati, sveo je njihove emocije na sramotu, a samim time trajno ih učinio nemoćnima pred samima sobom. Borba protiv patrijarhata trebala bi biti zajednička borba za dobrobit svih. Svi smo žrtve patrijarhata. Nasilje nas u tom kontekstu ne treba iznenaditi. Živimo u društvu u kojem branimo osjećanje, u kojem se i dalje djeci brani plakanje, i sve to guramo u sebe. I čekamo, čekamo, čekamo kada ćemo eksplodirati.
Zbirku inače otvara “Prolog za ginofobe”, pjesma koja je posvećena Evi, prvoj ženi koja je proturječila bogu. Kod vas je Eva opisana i u modernom kontekstu pa kaže: “Rodit ću ti, Adame, algoritam 10/10 Apgara”, ili “Digni poklopac školjke, Adame!”
Inače, Apgar ljestvicu također je napravila žena, Virgina Apgar, a riječ je o ocjenama koje i danas čujemo na porodima. Za prvi algoritam pak zaslužna je Ada Lovleace. Mislim da je jasno kamo idem. A ginofobija je prisutna stalno. Strah od žene. Stalan strah od te mitske Eve. Od samostalnih i snažnih žena. Strah je pokretač i mržnje i nasilja. No postavimo pitanje, a to je ponekad bitnije: otkuda taj strah?
U jednom dijelu zbirke jedna za drugom su pjesme “Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti”, “Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici” i na koncu “Ja, zvijer u svom stanu, ubila sam kćer nekoliko mjeseci nakon poroda”. O čemu govori ova svojevrsna “zvjerska” trilogija?
Nije li uvijek riječ o nemoći? Nemoći koja ostaje nama, onima koji svjedoče zlu, čuju za zlo, nemoći žrtava. I gotovo je uvijek riječ o neadekvatnoj potpori okoline, o šutnji, o dogmi, kao primjerice one vječno sretne majke kojoj se ne pruža ni podrška niti je se čuje nakon poroda. Bitno je da rodi, a nakon toga ostaje potpuno sama, kao i to dijete. Slučaj Aleksandre Zec; ono što nam ostaje utisnuto u mozak zaista jest činjenica da je netko zaista sposoban odvesti jedno dijete, djevojčicu u šumu, i pucati joj u zatiljak. Je li to čovjek u kojeg se može i treba vjerovati?
Možemo govoriti i o pjesmi “Zvijeri u Izraelu”. Napisana je puno prije situacije koja je trenutno aktualna. Gaza je bila logor na otvorenom o kojem se također nije govorilo. Danas trebamo osuditi napad Hamasa na Izrael. Osuditi Hamas i bilo koji drugi terorizam i ekstremizam. Ali također reći da ono što se događa sada u Gazi ponovno pokazuje ono najgore od čovječanstva. Moramo stati s ljudima Gaze. Tražiti prekid vatre. A svijet šuti. U Americi se uhićuju studenti koji prosvjeduju, Njemačka koja brani ulaske u zemlju zabranjuje razgovor i govor o tome. A moramo početi razgovarati. I što ćemo na kraju ponovno imati? Polarizaciju. Strah. Ksenofobiju. I antisemitizam. Nasilje.
Poezija u Hrvatskoj teže dolazi do publike nego proza, no vi, barem tako djeluje sa strane, s lakoćom pronalazite čitatelje?
Poezija je dijalog nas samih sa sobom, a samim time i čitatelju pruža mogućnost da otvori vrata prema sebi. Za mene je poezija mjesto iskrenosti i važno mi je da svaka pjesma može biti prisvojena, da može postati i nečija. Živimo u svijetu u kojem se i dalje bojimo osjećati, u kojem bježimo i od boli i tuge, kao i od ljubavi. Bojimo se ranjivosti. A ja prije svega vjerujem u ranjivost, u to da moramo otvoriti prema drugima ono što jesmo, što imamo, pružiti cijele sebe, voditi razgovore koji imaju smisla, i tamo naći i tu poeziju. I ako to što vjerujem da poezija jest, i ranjivost i iskrenost i nježnosti, dijalog s nama samima, zaista nalazi put do čitatelja, sretna sam.
Znam što poezija čini meni. Ponekad napravi onu bitnu razliku u danu, ponekad napravi korak u meni prema nečemu dubljem unutra, ponekad me samo nasmije, ponekad raznježi. Ali uvijek me nagna na reakciju, a u svijetu gdje se trenira ravnodušnost kao poželjna osobina, to je i više nego čudesno. Osjećati. Suosjećati.
Rođeni ste početkom rata u Sisku, što vam je bio okidač za to da promijenite sredinu, a samim time i neke životne prioritete?
Mislim da nekad nema okidača; naprosto je selidba bila jedina moguća opcija jer sam željela nastaviti školovanje. Stvarnost Banije jest siromaštvo, uništavanje kako industrije tako i poljoprivrede, ljudima je socijalna pomoć nerijetko jedini izvor prihoda. Tako je bilo i s mojom obitelji, koja je nakon povratka na Baniju, poslije obnove, živjela u selu kraj Petrinje, i to od socijalne pomoći. Banija je nakon rata sustavno zapušteno područje, prepušteno samo sebi, a nakon potresa i onoga što je trebala biti jasna i sustavna pomoć, i dalje zatječemo cijele obitelji koje žive u kontenjerima. Neka sela na Baniji tek su ove godine dobila struju. Siromaštvo je teško krivo nazvati okidačem. To je stanje koje paralizira, stanje u kojem su danas mnoga djeca, pogotovo po ruralnim sredinama. Siromaštvo njima nikada neće biti okidač, a mi ne radimo na tome da obrazovanje učinimo dostupnijim, studiranje je sve skuplje, a činjenica da u Hrvatskoj 110.000 djece živi u riziku od siromaštva. Klasne razlike nešto su o čemu ne govorimo dovoljno, o toj nejednakosti početnih uvjeta. Činjenici da tamo negdje postoje briljantni glazbernici, pjesnici i pjesnikinje, znanstvenici i znanstvenice koje nikada neće imati šansu..
Studirali ste fiziku, tako da mi se čini da iznenađenjima od vas nikad kraja. Kako hendlate život pjesnikinje, fiziku, ulogu urednice časopisa Poezija, urednice u Frakturi, itd. i k tome brigu za dvoje djece?
Svi mi žongliramo s mnogo naših života i uloga, pogotovo u kulturnom sektoru. I ima tih uloga još, ali mislim da je svemu zajednička ljubav i strast s kojom je nužno raditi, vjerujući da su to mjesta na kojima se događaju pomaci, promjene, puknuća kroz koja može promiliti nešto izvanredno.
Fizika je ipak ostala iza mene, ali mi je dala perspektivu koja mi pomaže u svemu, a to je rješivost problema. Kreativnost koju koristimo za pisanje i rješavanje problema iz fizike ista je. Ali ono što sam naučila zahvaljujući fizici jest da za svaki problem postoji rješenje, samo treba strpljivo tražiti, i to ovisi o znanju koje imamo. Naprosto ponekad još nismo usvojili potrebno znanje da riješimo dani problem. Također, mnogi nam problemi sa sve većim usvajanjem znanja i vremenskim odmakom postaju sve neznatniji. Rastemo. To dvoje, strpljenje za učenje kako bi se stekli alati za rješavanje problema i činjenica da neprestano rastemo i da upravo iz tog razloga moramo biti u stanju sami sebi ponekad davati sve teže probleme, jest najvažnije što mi je dala fizika. Primjenjivo na književnost, ali i svakodnevan život.
Naravno, s druge strane, sve što radim, za mene je poluga koja otvara vrata iza kojih je skrivena neka nova dimenzija teksta. Jasno mi je da ponekad o tekstu najbolje promišljati iz nekih drukčijih perspektiva, ponekad iza kamere, ponekad u živopisnom razgovoru o književnosti, ponekad radeći radionice pisanja. Sve je to dio iskustva književnosti iz kojeg se crpi ono što književnost treba. I nikad ne znamo gdje ćemo pronaći odgovor koji tražimo. A možda pronađemo i nešto što nismo naslućivali. Kao i u životu, tako i u književnosti, trebamo uvijek ostaviti prostora za neočekivano, za čuda.
Mislim da pravo na ubijanje nerođene djece nitko nema.