Zarandska županija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zarandska županija
Comitatus Zarandiensis
Zaránd vármegye
11. vek—1876

Zarandska županija među ugarskim županijama, prema stanju iz 1862. godine
Glavni gradZarand, Banja na Krišu
RegijaSrednja Evropa
ZemljaKraljevina Ugarska
Površina1.291 (1876) km2
Stanovništvo63.382 (1870)
gustina: 49.1/km²
Događaji
StatusBivša županija
Istorija 
• Uspostavljeno
11. vek
• Ukinuto
1876

Zarandska županija (lat. Comitatus Zarandiensis, mađ. Zaránd vármegye) je bila županija, odnosno upravna jedinica Kraljevine Ugarske. Osnovana je u 11. veku, sa sedištem u gradu Zarandu, a obuhvatala je oblasti duž toka reke Beli Kriš. Tokom 16. veka, postala je poprište suprotstavljenih interesa između Osmanskog carstva i Kneževine Transilvanije. Krajem 17. veka, celokupno područje potpalo je pod habzburšku vlast. Prilikom sprovođenja administrativne reforme, županija je 1744. godine izgubila jugozapadnu polovinu teritorije, sa gradovima Zarandom i Vilagošom, a sedište županijske uprave je potom premešteno u Banju na Krišu. Ukinuta je 1876. godine, a njeno područje je razdeljeno između susednih županija.[1]

Srbi u Zarandskoj županiji[uredi | uredi izvor]

Zarandska županija i susedne južnougarske županije u 14. veku

Iako su veliku većinu stanovnika ove županije činili Mađari i Rumuni, njena istorija beleži i prisustvo Srba. Ugarski kralj Žigmund Luksemburški (1387-1437) je oko 1404. godine postavio izbeglog srpskog kraljevića Dmitra Mrnjavčevića (sin kralja Vukašina i brat kralja Marka) za kastelana grada Vilagoša i velikog župana Zarandske županije. Na tom položaju, Dmitar se zadržao do oko 1407. godine.[2][3]

U narednim vekovima, tokom razdoblja osmanske i habzburške vlasti, u pojedinim mestima na području ove županije živele su i srpske pravoslavne zajednice, koje su se skupa sa tamošnjim rumunskim pravoslavnim stanovništvom nalazile pod crkvenom jurisdikcijom Karlovačke mitropolije.[4]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kristó 1988, str. 471-476.
  2. ^ Fostikov 2002, str. 47-65.
  3. ^ Fostikov & Krstić 2023, str. 215-236.
  4. ^ Gavrilović 1994, str. 63-79.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]