12. svibnja 1945. – Nikolaj Tolstoj o predaji Titovim partizanima stotine tisuća Hrvata

Nikolaj Tolstoj (80), ruski grof i engleski povjesničar, koji je posljednjih 30 godina života posvetio istraživanju Križnog puta i razloga zašto su Britanci na kraju Drugog svjetskog rata u Austriji predali Titovim partizanima stotine tisuća Hrvata, dao je ranije intervju Jutarnjem listu, u kojem je približio svoje teze i misli.

„Moj interes za bleiburški masakr dogodio se sasvim slučajno. Osamdesetih godina objavio sam knjigu o kozacima, nakon čega me jedan prijatelj iz Srbije pitao zašto ne pišem o tragediji koja se dogodila tamošnjim ljudima koji su izručeni Titu. Tada mi se činilo da je to ipak posao za jugoslavenske povjesničare. No, u meni se ipak probudila znatiželja i kako sam počeo čitati i istraživati, otkrio sam da priča nije samo tragedija, već i veliki misterij”, govori Tolstoj.

Tako je počelo dugotrajno i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje, tijekom kojeg je naišao na mnoga zatvorena vrata, mučna svjedočanstva, ekscentrične likove, ponešto prijetnji i jedan veliki sudski proces. Kao britanskog povjesničara, grofa Tolstoja je prije svega zanimala uloga koju su Britanci imali u izručenju stotina tisuća Hrvata koje je zadesila stravična i nikada u potpunosti odgonetnuta sudbina.

„Moja pozornost je koncentrirana na događaj koji do dana današnjeg ostaje čudan i mračan misterij; odluka britanskih vojnih zapovjednika da predaju Hrvate u pokolj nikada nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje. To je enigma kojom se bavim više od 30 godina”, govori.

„Ministar i masakr” – knjiga koja je otvorila Pandorinu kutiju u Velikoj Britaniji

Teme se prvi put javno dotakao u knjizi „Ministar i masakr” 1986. kojom je otvorio Pandorinu kutiju. Ono što otkriva naišlo je na burne reakcije i indirektno iniciralo tužbu Lorda Aldingtona, bivšeg čelnog čovjeka konzervativne stranke. U svojoj knjizi Tolstoj, naime, tvrdi da je upravo Lord Aldington dao ključnu odluku Britanaca koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Pošto ga je de facto prozvao ratnim zločincem te njegova djela usporedio sa zločinima nacista, Lord Adlington ga je tužio, pri čemu je Tolstoj izgubio pravnu bitku te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koju je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao.

Tolstoj danas komentira da je čitava stvar bila farsa i dokaz da je Ujedinjeno Kraljevstvo (bilo) u rukama aristokracije.

Većina su bili uplašeni civili, žene i djeca!

Ipak, u svojoj potrazi za povijesnom istinom grof Tolstoj nije se dao smesti. Za razliku od 80-ih, kada su događaji bili prekriveni velom tajne i uglavnom svedeni na svjedočanstva emigracije, što je njegovo istraživanje činilo šturim i teško dokazivim, danas je u posjedu dokaza koji stavljaju novo svjetlo na događaje tog proljeća 1945.

„Danas se, naravno, više nitko ne može praviti da se tragedija nije dogodila”, govori.

Fokus Tolstojevog djela u nastajanju još jednom su Britanci, odnosno razlog zbog kojeg su izručili stotine tisuće Hrvata Titu. Grof Tolstoj nastoji nam približiti atmosferu: „Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena Titom koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu te ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, pruga je promijenjena i oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt”, govori.

Ministar Harold Macmillan izručio Hrvate

„Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Važno je shvatiti, također, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo tu odluku. General Alexander nije ni znao što se događa, jer to što se događalo bilo je protivno njegovim naredbama. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu.“ O tome piše u svojoj novoj knjizi.

Tolstoj optužuje – Britanci su znali da će Hrvati biti pobijeni!

Tolstoj govori: „Mislim da su ga pritisnuli Sovjeti. Bio je čudan, neiskren čovjek. Imao je čudne seksualne navike. Jedna od mogućnosti jest da je bio ucijenjen od strane Sovjeta koji su u to vrijeme podržavali Tita. To je ono što me u cijeloj priči intrigira. Da nema tog britanskog misterija, vjerojatno bih se bavio drugim temama i više ne bih pisao o tome”, govori.

Na svom putu upoznao je niz živopisnih likova, uključujući jednog pravoslavnog svećenika koji je u opisanom razdoblju komunicirao s Britancima i Tolstoju potvrdio sve sumnje.

On i ljudi slični njemu bili su polaskani da sam u tolikoj mjeri zainteresiran za njihovo svjedočenje, stoga su vrlo otvoreno govorili o tome što se dogodilo. On mi je tada rekao da Britancima nije izrečena laž o tome kamo vode sve te ljude, odnosno da su Britanci znali da će biti smaknuti”, govori Tolstoj.

Bleiburg nema veze s ustašama – to je masakr nad nevinim civilima!

Bleiburg i Križni put Nikolaj Tolstoj vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima. „Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine”, poručuje.

Stoga svako isticanje kontroverze vezane uz obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenom.

„One su ili laž ili puko neznanje. Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio ijedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac. Upravo zato što stvari nisu u potpunosti razriješene, ljudi danas mogu reći što god žele te se uvjeriti u nešto, pogotovo ako ne znaju dovoljno.  Kako u Rusiji, tako i u bivšoj Jugoslaviji – ljudi koji imaju simpatije prema komunizmu jednostavno ne mogu priznati da su ikada bili u krivu.”

„Jako je važno da u potpunosti otkrijete svoju povijest. Ne da budete opsesivni, ali da znate istinu. Istina je jedino što je važno. Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu je grozna uvreda ljudima koji su izgubili živote, ljude poput dobrih, poštenih, nevinih žrtava Bleiburga na koje prvenstveno mislim kada radim na svojoj knjizi. Moja empatija vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam ja osobno imao sreće”, završio je Tolstoj.